Crni Humor
Takve kritike ponajviše su dolazile od mladih vojnika – možda sličnih našem kapetanu Crnoj Guji – a dodatno bi ih razljutilo to što Haig nikada nije posjetio prvu crtu bojišnice već je isključivo davao zapovjedi “iz pozadine”. (U posljednjoj epizodi serije možemo ga nakratko vidjeti kako se igra figuricama vojnika dok šalje Crnu Guju i cijelo njegovo društvo u sigurnu smrt.)
S druge strane, vođenje bitaka “iz pozadine” postat će s vremenom paradigma modernog ratovanja – što zbog razvoja artiljerije i zrakoplovstva a što zbog bolje komunikacije generali su sve manje odlazili na prvu crtu bojišnice. No, niti Churchill ga nije štedio: napisao je u svojim memoarima da je Haig uspio zaustaviti strojničku paljbu neprijatelja samo “prsima hrabrih vojnika” i ničim drugim.
Iako se Haigovi uspjesi na bojišnici ne mogu zanijekati, mnogi ga i dalje kritiziraju zbog nekih posve nepotrebnih bitaka i naoko potpune nebrige za ljudske gubitke.
Navodno Haig nije bio jedini takav general već se radilo o cijelom starijem kadru britanske vojske koji se nije baš najbolje snašao u novim uvjetima Prvog svjetskog rata (s mnogim novim oružjima, poput zrakoplova, koji nisu viđani u ranijim ratovima).
Današnji povjesničari također pokušavaju sugerirati kao vrlo važnu činjenicu to da su rovovske bitke u Prvom svjetskom ratu jednostavno neizbježno dovodile do bezizlaznih pozicija: dok se jedna strana ne bi odlučila za masovan, agresivan napad, ništa se na crti bojišnice nije moglo promijeniti. Takva mišljenja ne “amnestiraju” Haiga od njegove odgovornosti i često vrlo neshvatljive taktike upuštanja u nepotrebnu bitku, ali itekako dobro objašnjavaju situaciju na fronti koja se od tih dana pa do suvremenog načina ratovanja bitno promijenila.
Bilo kako bilo, čini se kako je Haigov “legendarni” nemar za vojničke trupe i spremnost da riskira katkada i desetke tisuća života na posve besmislene bitke (u trećoj bitci kod Ypresa navodno je izgubljeno oko 16 tisuća života zbog vrlo malo napretka na terenu, na sjevernoj belgijskoj obali) poslužio kao odlična inspiracija za potpuno besmisleno ponašanje generala Melchetta u “Crnoj Guji”.
Brankovo pismo Ziji
objavljeno: 16. 10. 2009 | rubrika: Iz mozga
pisao: Branko Ćopić
Moj dragi Zijo,
Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličam kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti I progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti se je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora. Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice? Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garisjom Lorkom I zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade. Bio sam, skorih dana, I u Granadi, geldao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli_ Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, I ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: “Crni su im konji, crne potkovice.” Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i na lazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran I neuništiv, I pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, soj barjak. Rušio se za nejga oklop tenkova, a štitio ga I sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan. Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici. Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata. Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…
odabrala Brana Kljajić
Nadahnut i spontan u svom književnom radu, dobar posmatrač i poznavalac živog narodnog govora, a uz to vedra duha i sa istančanim smislom za humor, Ćopić je lako i brzo osvojio najšire slojeve čitalačke publike na Balkanu. On je pisao pripovjetke i romane i njegovao pjesničko stvaralaštvo za djecu. Sjajan pisac humorističkih priča, a u toku Drugog svjetskog rata i patriotskih pesama.
Vezane objave:
- Pismo prijateljima u Beogradu
- Pismo gradonačelnika Alije Behmena građanima i građankama Sarajeva
- Otvoreno pismo “Mreže portala”
- Pismo predsedniku Srbije Borisu Tadiću
- Dosta! Mostar poslao pismo OHR-u
Komentarišite
Ime (obavezno)
Email (neće biti objavljeno) (obavezno)
Gallery:
> |
|
Video:
Bookmark it:
